Europska unija ima vrlo složen sustav institucija. Prema članku 13.
Ugovora o Europskoj uniji, institucije Europske unije
su:
Europski parlament
jedino je neposredno izabrano tijelo EU-a i jedna od najvećih demokratskih institucija te vrste u svijetu. Ukupno 751 zastupnika u Parlamentu zastupaju 500
milijuna građana EU-a. Biraju ih birači iz 28 država članica jednom svakih pet godina. Raspodjela zastupničkih mjesta u Parlamentu po državama članica,
ovisi o broju stanovnika svake države članice, tako da zemlje s više stanovnika biraju više zastupnika, no što ih biraju male zemlje. Nakon što su
izabrani, zastupnici se organiziraju po političkoj liniji. Formiraju klubove zastupnika da bi bolje zastupali svoja stajališta. Trenutno postoji sedam
klubova zastupnika. Rad Parlamenta uglavnom se odvija u sklopu specijaliziranih odbora koji pripremaju izvješća o kojima se potom glasuje na plenarnoj
sjednici.
Sjedište Europskog parlamenta je u Strasbourgu, gdje se i održavaju redovne mjesečne (četvorodnevne) plenarne sjednice, kako je propisano protokolom u
Amsterdamskom ugovoru. Međutim, tijekom većeg dijela mjeseca, pripremne zakonodavne radnje, sjednice odbora, i dodatne plenarne sjednice održavaju se u
Bruxellesu, gde su smještene i ostale institucije Unije. Tajništvo Europskog parlamenta nalazi se u Luksemburgu.
Europski parlament u proteklim je desetljećima postupno dobivao sve veće ovlasti te je danas suzakonodavac za gotovo cijelo pravo Europske unije. Zajedno s
Vijećem Parlament usvaja ili izmjenjuje prijedloge Komisije. Parlament također nadzire rad Komisije i usvaja proračun Europske unije. Osim što izvršava
svoje službene ovlasti, Parlament također blisko surađuje s parlamentima država članica Europske unije.
Europsko vijeće
stvoreno je 1974. s namjerom uspostavljanja neslužbenog foruma za raspravu između šefova država ili vlada. Ubrzo se razvilo u tijelo koje je Uniji u svim
područjima aktivnosti određivalo ciljeve i smjer za postizanje tih ciljeva. Službeni status Vijeće je steklo 1992. Ugovorom iz Maastrichta, u kojem je
njegova uloga definirana kao davanje poticaja i općih političkih smjernica za razvoj Unije. Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona 1. prosinca 2009. Vijeće
je postalo jedna od sedam institucija Unije. Europsko vijeće Uniji daje potreban poticaj za njezin razvoj i utvrđuje opće političke smjernice i prioritete
tog razvoja. Ono ne izvršava zakonodavne funkcije.
Europsko vijeće sastoji se od šefova država ili vlada država članica zajedno s njegovim predsjednikom i s predsjednikom Komisije. Visoki predstavnik Unije
za vanjske poslove i sigurnosnu politiku sudjeluje u njegovu radu. Kad to nalaže dnevni red, članovi Europskog vijeća mogu odlučiti da svakome od njih
pomaže ministar, a u slučaju predsjednika Komisije, član Komisije. Europsko vijeće sastaje se dvaput svakih šest mjeseci na poziv svojeg predsjednika. Osim
ako je Ugovorima drukčije predviđeno, odluke Europskog vijeća donose se konsenzusom. U nekim slučajevima odluke donosi jednoglasno ili kvalificiranom
većinom, u skladu s odgovarajućim odredbama Ugovora. Europsko vijeće bira predsjednika kvalificiranom većinom. Mandat predsjednika traje dvije i pol godine
i može se jednom produžiti. Europsko vijeće obično se sastaje u Bruxellesu u zgradi Justus Lipsius. U radu mu pomaže Glavno tajništvo Vijeća.
Vijeće Europske unije
je institucija EU-a u kojoj su zastupljene vlade država članica. Neslužbeno se također naziva EU Vijeće i u njemu se nacionalni ministri i drugi dužnosnici
iz svih zemalja EU-a sastaju kako bi donijeli zakone i uskladili politike. Vijeće je glavni donositelj odluka u EU-u – pregovara i donosi nove propise
EU-a, ili ih prema potrebi prilagođava. Novi se zakoni EU-a obično donose uz suglasnost Europskog parlamenta, primjenom redovnog zakonodavnog postupka.
Također, usklađuje politike država članica, na primjer, u području gospodarstva; sklapa međunarodne sporazume u ime EU-a; razvija zajedničku vanjsku i
sigurnosnu politiku na temelju strateških smjernica koje utvrđuje Europsko vijeće i donosi proračun EU-a, zajedno s Europskim parlamentom.
Vijeće Europske unije jedinstvena je pravna osoba, no sastaje se u 10 različitih „konfiguracija”, ovisno o temi koja se raspravlja. Sve se države članice
EU-a izmjenjuju u šestomjesečnom predsjedavanju Vijećem. Predsjedništvo vodi sastanke na svim razinama: na razini Vijeća, Odbora stalnih predstavnika
(Corepera) i radnih skupina. Predlaže smjernice i sastavlja kompromise potrebne da bi Vijeće donijelo odluke.
Europska Komisija
zastupa interese čitavog EU-a. Komisija predlaže novo zakonodavstvo Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije te osigurava da se propisi EU-a ispravno
provode u državama članicama. Pojam „Komisija” odnosi se na 28 povjerenika (svaki povjerenik zadužen je u Komisiji za određeno područje i na čelu je one
opće uprave koja pokriva to područje) kao i na samu instituciju u širem smislu. Komisija ima pravo inicijative na temelju kojega predlaže propise na
usvajanje Europskom parlamentu i Vijeću EU-a (ministri država članica). U većini slučajeva Komisija daje prijedloge kako bi ispunila svoje obveze sukladno
ugovorima EU-a ili je njezino djelovanje zatražila druga institucija EU-a, zemlja ili dionik. Od travnja 2012. građani EU-a mogu pozvati Komisiju da
predloži propise (Europska građanska inicijativa).
Prije davanja prijedloga Komisija provodi opširna savjetovanja kako bi se uzela u obzir stajališta dionika. Procjena se gospodarskog, socijalnog i
ekološkog učinka određenog zakonodavnog akta u načelu objavljuje zajedno sa samim prijedlogom.
Pod načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti podrazumijeva se donošenje zakonodavnih akata na razini EU-a samo kada je takvo djelovanje učinkovitije od
djelovanja na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini te da mjere EU-a ne prelaze one koje su potrebne za ostvarivanje dogovorenih ciljeva.
Kada je zakonodavni akt EU-a donesen, Komisija osigurava da se taj akt ispravno primjenjuje u svim državama članicama EU-a.
Sud Europske unije
tumači pravo EU-a kako bi se osigurala njegova jednaka primjena u svim državama članicama. On osim toga rješava i pravne sporove između vlada država
članica i institucija EU-a. Privatne osobe, poduzeća ili organizacije mogu se također obratiti Sudu ako smatraju da je neka od institucija EU-a prekršila
njihova prava.
Sudu pomaže devet „nezavisnih odvjetnika” koji iznose mišljenja o predmetima pred Sudom. Njihov rad mora biti javan i nepristran. Suci i nezavisni
odvjetnici imenuju se na razdoblje od šest godina i mogu biti ponovno imenovani. Imenovanja se temelje na dogovoru između vlada država članica.
Sud donosi odluke u postupcima koji su pokrenuti pred njime. Pet najučestalijih vrsta postupaka odnosi se na:
- prethodna pitanja – kada nacionalni sudovi od Suda zatraže tumačenje određenoga pitanja vezanog uz pravo EU-a
- tužbe zbog neispunjenja obveze – pokrenute protiv vlada država članica koje nisu ispunile obveze predviđene pravom EU-a
- tužbe za poništenje – protiv propisa EU-a kada se smatra da se njima krše ugovori EU-a ili temeljna prava
- tužbe zbog propusta – protiv institucija EU-a zbog nedonošenja odluka koje su bile obvezne donijeti
- izravne tužbe – koje pokreću privatne osobe, poduzeća ili organizacije protiv odluka ili mjera EU-a.
Europska središnja banka
(skraćeno ESB) osnovana je prema Ugovoru o Europskoj uniji, središnja je institucija monetarnog sustava Europske unije. Europska središnja banka nužna je
institucija europske monetarne unije sa zadatkom održavanja stabilnosti europske valute – eura i nadziranja količine novca u optjecaju. Kao središnja banka
cijelog sustava EU ima punu pravnu osobnost i pravo donošenja obvezujućih oduka, te neovisnost od institucija Unije i njenih članica.
Tijela Europske središnje banke su:
Izvršni odbor kojeg čine Predsjednik ESB, potpredsjednik i četiri člana, izabranih od strane predsjednika država i vlada država članica Eurozone. Njihov
mandat traje osam godina. Izvršni odbor je odgovoran za provođenje monetarne politike koje utvrđuje Upravljačko vijeće i za davanje uputa nacionalnim
središnjim bankama.
Upravljačko vijeće je najviša odlučujuća instanca ESB-a. Sastoji se od šest članova Izvršnog odbora i guvernera 15 središnjih banaka Eurozone. Predsjedava
mu predsjednik ESB-a. Zadaća je Vijeća utvrđivanje monetarne politike Eurozone.
Glavno vijeće sastoji se od Predsjednika ESB-a, potpredsjednika i guvernera nacionalnih središnjih banaka svih država članica Europske unije. Glavno vijeće
ima savjetodavnu i informacijsku ulogu, te ocjenjuje sposobnost za pristupanje Eurozoni.
Revizorski sud
Europski revizorski sud provodi reviziju financija EU-a. Njegova je uloga unaprijediti upravljanje financijama EU-a i izvještavati o korištenju javnih
fondova. Osnovan je 1975., a sjedište mu je u Luxembourgu.
Jedna od najvažnijih zadaća Revizorskoga suda podnošenje je godišnjega izvješća o protekloj financijskoj godini („godišnje razrješnice”) Europskomu
parlamentu. Prije nego što odluči hoće li odobriti Komisijino upravljanje proračunom, Parlament temeljito pregledava izvješće Revizorskoga suda. Revizorski
sud daje i svoje mišljenje o financijskim propisima EU-a te o najboljim načinima borbe protiv prijevare. Revizori često provode inspekcije u institucijama
EU-a, državama članicama i državama koje primaju pomoć EU-a. Dok se Revizorski sud uglavnom bavi novcem za koji je Komisija odgovorna, s 80 % prihoda i
rashoda u stvarnosti upravljaju nacionalna tijela.
Kako bi mogao dobro obavljati svoj posao, Revizorski sud mora biti u potpunosti nezavisan od drugih institucija, ali i ostati u stalnom kontaktu s njima.
Revizorski sud sastoji se od jednog člana iz svake države članice kojega Vijeće imenuje na mandat od šest godina (obnovljivo). Članovi među sobom izabiru
Predsjednika na razdoblje od 3 godine (također obnovljivo).